Povodom smrti gospara Milana, objavljujemo i crticu sjećanja koje nam je poslao naš član gospar Nikola Bubica.
—
Negdje sedamdesetih godina, mi, tri omladinca šahovske sekcije Gošk-a, Slavko Parežanin, Stijepo Rudenjak i ja, jednog dana smo odlučili Stijepovom barkom odvesti se do Cavtata. Bilo je fantastično sve dok se vrijeme nije naglo promijenilo i zahvatilo nas nevrijeme usred Župskog zaljeva. Pukla nam je osovina na barci pa smo morali veslati do obale. Jedva smo se dočepali spasa ali smo ušli u područje koje je bilo čuvano. To je bila uvala HE Dubrovnik. Stražar nas je mirno dočekao dok se ne vežemo i onda nas uhitio i odveo u svoju stražarnicu misleći tko zna tko smo, možda čak i neki teroristi, tako je on barem govorio. Kako smo Slavko i ja znali da je tu direktor naš šahist i bivši predsjednik gospar Milan Novak, predložili smo stražaru da ga nazove i reče naša imena i da će nas on sigurno osloboditi. U početku nam nije vjerovao ali ga je ipak nazvao. U tom trenu mi smo se bojali da li će on znati tko smo mi jer već duže nije bio u klubu. U razgovoru s njim stražar je spomenuo naša imena, a mi smo sa zebnjom čekali rezultat. Uskoro se stražar nasmijao i spustio slušalicu. Rekao je da direktor zna za nas i da smo mi šahisti pa mu je naložio da nam pomogne oko barke i kad se vrijeme smiri da nas pusti doma. Mi smo bili sretni i ponosni, što je višestruki prvak grada u šahu ali i naša struka (Dipl. ing elektrotehnike – to smo postali u neposrednoj budućnosti) znao za nas. Eto i dan danas se sjećamo te naše male avanture.
Upoznao sam poslije gospara Novaka i vidio kako je to dobar i načitan čovjek. Kad sam saznao da je preminuo, odmah sam se sjetio ovoga događaja. Njegovo djelo će zauvijek ostati ugrađeno u HE Dubrovnik ali i u kolektivnoj memoriji svih šahista ovoga grada. Izražavam sućut njegovoj cijenjenoj obitelji ali i svim šahistima, u skladu s onim GENS UNA SUMUS.
Nikola Bubica