125 godina borbe za najboljeg šahistu svijeta

11. siječnja 2011. bila je 125-a obljetnica početka prvog meča za prvaka svijeta između Johannesa Zukertorta i Wilhelma Steinitza. Tog dana, 1886. godine u New Yorku, povučen je prvi potez u partijama mečeva za službenog prvaka svijeta.

Desetljećima prije prvog službenog meča za prvaka svijeta, održavan je niz susreta najboljih, vrhunskih igrača od Leonarda, preko Greca, Philidora, La Bourdonaisa, Saint Amanta, Stauntona, Andersena, Morphyja… U dobrom, starom romantičarskom duhu, protivnici su se borili za primat, ali bez krune, bez simbola, bez potvrde da su stvarno najbolji. Razvitak društva i gospodarstva, te respektabilan broj vrhunskih šahista (uz Steinitza i Zukertorta bili su tu i Blackburn, Andersen, Paulsen, Čigorin…), omogućili su na kraju XIX. stoljeća stvaranje institucije prvaka svijeta.

Interes za susret dvaju šahovskih velikana onog doba bio je golem, gotovo kao danas za najpopularnije sportove, uz neizbježan američki marketing. Pripreme za organizaciju meča počele su gotovo tri godine prije početka, a uvjeti su dogovarani preko dvaju šahovskih časopisa kojima su glavni urednici bili Steinitz (International Chess Magazine) i Zukertort (Chess Monthly). Popularnim rječnikom moglo bi se reći da je sve bilo transparentno! Prihvaćeno je da se pobjednik tog susreta ima pravo nazvati Prvakom svijeta u šahu. Meč je završio pobjedom Steinitza 10:5 uz 5 remija. To je bio početak jedne nove povijesti i golemog napretka šaha.

Tadašnji je šah bio nešto sasvim različito od današnjeg šaha, pobjeda nije imala samo rezultatsko (financijsko) značenje, već je bila pitanje prestiža ili čak časti. Zukertort se, primjerice, nakon poraza nije nikada oporavio i ubrzo je, dvije godine nakon meča, i umro. I poimanje šaha bilo je drugačije – šah se više doživljavao kao borba umova i “neagresivan” šah se smatrao nekom vrstom “kukavičluka”. Na toj liniji je bila i većina kritika Steinitzove igre, jer je sâm Steinitz bio začetnik pozicijske škole koja je postala temelj tzv. modernog šaha.

Razvoj šaha ide svojim putem sve do kraja XX. stoljeća, mogli bismo reći do kraja Kasparovljeve ere (2005.). To razdoblje obilježava golemi utjecaj računalnih šahovskih programa, osobito na teorije otvaranja pa i završnice. Pretjerana komercijalizacija ne zaobilazi ni šah.

Još pri kraju stoljeća dolazi do razlaza Kasparova i FIDE (iako i sâm Kasparov kasnije priznaje da mu je to jedna od većih pogrešaka u životu) kada nekoliko godina imamo dva svjetska prvaka sve do meča Topalova i Kramnika (2006.) kada se ta titula ponovno objedinjuje. Aktualni svjetski prvak je Vishwanathan Anand (zanimljivo bi bilo propitati laike, pa čak i neke šahiste-amatere, znaju li tko je svjetski prvak u šahu!).

Na ovaj način promatrajući razvoj šaha, usudio bih se reći da današnje vrijeme predstavlja sumrak šaha (ili, blaže rečeno, šah je u velikoj krizi). Možemo se zapitati: Što je preostalo od popularnosti i strasti iz prethodnih vremena? U zadnjih nekoliko mjeseci odigrano je nekoliko superturnira (Taljev memorijal u Moskvi – nastupa 10 igrača u prvih 16 na rejting listi; prvenstvo Rusije – najslabiji igrač je bio Vladimir Potkin s 2646 bodova; Karpov i kinesko čudo od djeteta Hou Yifan igraju egzibicijski meč; Tradicionalni turnir u Londonu gdje nastupa svjetski prvak te drugi i četvrti igrač svijeta; upravo se igra superturnir u Wijk Ann Zeeu…), drugoplasirani rejting igrač svijeta Magnus Carlsen (20) postavlja uvjete za novi krug mečeva kandidata, Karpov i Iljumžinov vode kampanje za predsjednika FIDE… To su sve događaji koji su medijski vrlo slabo popraćeni. Iako je šah formalno vrlo raširen (npr. na internetu) imam dojam da nikada nije bio na nižim granama.

Možemo li pronaći uzroke? Je li to komercijalizacija (uz sve veću dinamiku i brzinu života), koja novac i zaradu stavlja na prvo mjesto pa zato imamo sve više turnira s ubrzanim tempom igre (zamislimo slikara koji svaku sliku mora naslikati za 15 minuta)? Je li to izostanak nekog genija, vrhunskog šahiste koji će obilježiti epohu? Možda pretjerana uporaba računala koja uništava duh igre i tjera mlade igrače da se više oslanjaju na analize računala nego na vlastite?

To su sve pitanja za razmišljanje. U svojoj knjizi Kako život imitira šah Kasparov navodi da čovjek ipak većinu svojih odluka u šahu (pa i u životu) donosi na temelju intuicije. A intuicija se stječe razmišljanjem i vježbom, dakle radom. A to je ono što, mislim, danas nedostaje većini mladih (pa i iskusnijih) igrača. I to zato jer se previše oslanjaju na računala (to je više nego očito, prvenstveno u otvaranjima).

Računala neće uništiti šah tako da pobjeđuju ljude – to je posve normalno iz jednostavnog razloga jer se ne umaraju i nisu opterećena nikakvim drugim brigama. Uništit će šah na isti način kako uništavaju odnose među ljudima – tako da postanu zamjena za ljude! A rezultat radi rezultata je samo dodatni “čavao u lijes” šaha kao umjetnosti i kao igre.